Znakovni jezik

Znakovni jezik (takođe poznat i kao pokazni jezik ili pokazivanje) je jezik koji koristi manuelnu komunikaciju i govor tela da prenese značenje, naspram akustički prenetih obrazaca. Može da uključuje istovremeno kombinovanje oblika ruke, orijentacije i pokreta šaka, ruku ili tela i izražaje na licu da tečno izrazi misli govornika. Ovaj jezik deli mnoge sličnosti sa govornim jezicima (ponekad zvanim i „usmeni jezici“, što primarno zavisi od zvuka), zbog čega lingvisti oba smatraju prirodnim jezicima, ali takođe postoji i bitna razlika između znakovnih i usmenih jezika.

Dva muškarca i žena znakovno se sporazumevaju
Preservation of the Sign Language (1913)

Gde god postoje zajednice gluvih, razvijaju se i znakovni jezici. Pokazivanje takođe može biti urađeno od osoba koje čuju, ali fizički su u nemogućnosti da govore. Dok koriste prostor za gramatiku koji govorni jezici ne koriste, znakovni jezici koriste iste lingvističke karakteristike i iste jezičke osobine kao usmeni jezici.[1][2] Stotine znakovnih jezika su u upotrebi u svetu, i koriste jezgra lokalnih kultura gluvih. Pojedini znakovni jezici dobili su neki vid pravnog priznanja, dok drugi nemaju nikakav status uopšte.

Često pogrešno shvatanje je da su svi znakovni jezici isti u celom svetu ili da je znakovni jezik međunarodni. Pored pidžin Međunarodnih znakova, svaka zemlja obično ima sopstveni, maternji znakovni jezik, a neke imaju više od jednog, iako znakovni jezici mogu deliti sličnosti između sebe, bilo u jednoj zemlji ili u više zemalja. Nije poznato koliko tačno znakovnih jezika postoji; izdanje Etnologa iz 2013 nabraja 137.[3]

Lingvistikauredi

Lingvistički gledano, znakovni jezici su bogati i složeni kao i svaki govorni jezik, bez obzira na često pogrešno shvatanje da oni nisu „pravi jezici“. Profesionalni lingvisti proučavali su mnoge znakovne jezike i našli su da oni izražavaju osnovne osobine koje postoje u svim jezicima.[4][5]

Znakovni jezici nisu mimika – drugim rečima, znakovi su konvencionalni, često proizvoljni i nisu neophodno vizuelno povezani sa pojmom na koji se odnose, koliko većina govornih jezika nisu onomatopeična. Iako je ikoničnost sistematičnija i šire raširena u znakovnim jezicima nego u govornim, razlika nije kategorična.[6] Vizuelni modalitet omogućava da ljudski izbor za usko povezane forme i značenja, koji je prisutan ali potisnut u govornim jezicima, bude više izražen.[7] To ne znači da znakovni jezici predstavljaju viziuelno tumačenje govornih jezika. Oni imaju sopstvenu složenu gramatiku, i mogu biti korišćeni za raspravu bilo koje teme, od prostijih i konkretnih do uzvišenih i apstraktnih.

Znakovni jezici, kao i usmeni jezici, organizuju elementarne, jedinice bez značenja (foneme; nekada zvanih čerimi u slučaju znakovnih jezika) u semantičke jedinice sa značenjem. Kao i u govornim jezicima, ove jedinice bez značenja su predstavljane kao (kombinacija) odlika, iako se često prave grube razlike u smislu oblika šake (ili forme šake), orijentacije, položaja (mesta artikulacije), pokreta i nemanuelnog izražavanja.

Uobičajene lingvističke osobine mnogih znakovnih jezika su pojava klasifikatora, visok nivo infleksije i sintaksa sa komentarima na temu. Više nego usmeni jezici, znakovni jezici mogu preneti značenje istovremenim značenjima, npr. korišćenjem prostora, dvema manualnim artikulatorima i pokazateljevim licem i telom.

Iako su i dalje prisutne mnoge rasprave na temu ikoničnosti znakovnih jezika, klasifikatori se obično smatraju kao visoko ikonični, pošto te složene konstrukcije „služe kao predikat i mogu izražavati sve ili nešto od sledećeg: pokret, poziciju, stativno opisivanje ili davanje informacija rukom“.[8]

Treba napomenuti da termin klasifikator ne koriste svi koji rade na ovim konstrukcijama. Kroz polje lingvistike znakovnog jezika iste konstrukcije se takođe često odnose i na druge pojmove.

U društvuuredi

Telekomunikacijeuredi

Gluva osoba koristi VRS tumač za komukaciju sa osobom koja može da čuje

Na prvim javnim prikazivanjima sposobnosti telekomunikacija u pomaganju znakovnim jezicima, da korisnici komuniciraju među sobu, dogodio se kada je AT&T-ov video telefon (robne marke „Picturephone“) predstavljen javnosti na Sajmu u Njujorku 1964. – dva gluva korisnika su bila u mogućnosti da slobodno komuniciraju među sobom, jedan na sajmu, a jedan iz drugog grada,[9] ipak, video komunikacija nije postala široko dostupna za veliki broj video podataka dok propusni opseg nije postao dostupan u ranim 2000-im.

Internet danas omogućava gluvim ljudima da pričaju preko video veze, pomoću posebno-namenskog video telefona namenjenog za upotrebu znakovnim jezikom ili pomoću video usluga opšte namene namenjenih za širokopojasni internet i obične računarske veb kamere. Novija tehnologija, iako šire dostupna, često ne obezbeđuje dovoljno kvaliteta za komunikaciju znakovnim jezikom, iako su uređaji sa visokom definicijom sve više dostupni. Posebni video telefoni osmišljeni za komunikaciju znakovnim jezikom obično obezbeđuju više frejmova po sekundi nego usluge opšte namene i mogu da koriste metode za sažimanje podataka posebno osmišljene da povećaju razumljivost znakovnih jezika. Određena napredna oprema omogućuje osobi da sa daljine kontroliše video kameru druge osobe, da bi zumirali više ili manje ili usmerili kameru bolje da bi razumeli znakove.

Referenceuredi

Bibliografijauredi

  • Aronoff, Mark; Meir, Irit; Sandler, Wendy (2005). „The Paradox of Sign Language Morphology”. Language 81 (2): 301-344. DOI:10.1353/lan.2005.0043. PMC 3250214. PMID 22223926. 
  • Branson, J., D. Miller, & I G. Marsaja. (1996). "Everyone here speaks sign language, too: a deaf village in Bali, Indonesia." In: C. Lucas (ed.): Multicultural aspects of sociolinguistics in deaf communities. Washington, Gallaudet University Press, pp. 39-5.
  • Brentari, D. (1998). A prosodic model of sign language phonology. Cambridge, MA: MIT Press.
  • Brown R. (1980). “Why are signed languages easier to learn than spoken languages?” in Proceedings of the First National Symposium on Sign Language Research and Teaching, ed. Stokoe W. C., editor. (Washington, DC: National Association of the Deaf), 9–24.
  • Canlas, Loida (2006). "Laurent Clerc: Apostle to the Deaf People of the New World." The Laurent Clerc National Deaf Education Center, Gallaudet University.[1]
  • Deuchar, Margaret (1987). "Sign languages as creoles and Chomsky's notion of Universal Grammar." Essays in honor of Noam Chomsky, 81–91. New York: Falmer.
  • Emmorey, Karen; & Lane, Harlan L. (Eds.). (2000). The signs of language revisited: An anthology to honor Ursula Bellugi and Edward Klima. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. ISBN 0-8058-3246-7.
  • Fischer, Susan D. (1974). "Sign language and linguistic universals." Actes du Colloque franco-allemand de grammaire générative, 2.187–204. Tübingen: Niemeyer.
  • Fischer, Susan D. (1978). „Sign languages and creoles”. Siple 1978: 309-31. 
  • Wittmann, Henri (1991). "Classification linguistique des langues signées non vocalement." Revue québécoise de linguistique théorique et appliquée 10:1.215–88.[2]

Literaturauredi

Spoljašnje vezeuredi